PODVODNI SVIJET PLITVIČKIH JEZERA - 2.dio

03.08.2009

 
 
Astacus

… nastavak 1. dijela

IHTIOLOŠKI MISTERIJ

I dok je za zlatoovčicu, klena, crvenperke i kalifornijsku pastrvu potpuno jasno da ih je čovjek naknadno ubacio u sustav Plitvičkih jezera, znanstvenici još nisu odgovorili na pitanje je li ijedna riblja vrsta autohtona, ona koja prirodno živi u Plitvičkim jezerima, ili su sve naseljene u dvadesetom stoljeću. Najvjerojatnije će istaživanja genetskog podrijetla riba razriješiti taj misterij.

Pažljivim promatranjem u vodama Nacionalnog parka mogu se uočiti i jata pijora (Phoxinus phoxinus), koji spadaju u red šaranki. To je riba koja dosegne najviše petnaestak centimetara. Najčešće obitava u brzim tekućicama i jezerima siromašnim hranjivim tvarima, pa je ovdje pronašla idealno stanište. Pijor je najdraže jelo odraslih jezerskih pastrva, a rado se hrane i kukcima i planktonskim račićima. Ovi posljednji zanimljiva su lovina mladih pastrva i najbrojniji su početkom ljeta, nakon što površinski slojevi jezera postaju bogatiji hranjivim tvarima, što pogoduje razvoju biljnog, a posljedično i životinjskog planktona.

Posjetioci koji samo nakratko borave u prirodi zaštićene svjetske baštine najvjerojatnije neće zamijetiti mnoge oku jedva vidljive vrste nižih rakova, ali u praskozorje ili sumrak uz obalu bistrog potoka ili jezera može se ugledati riječni rak (Astacus astacus). Iako ga je početkom sedamdesetih račja kuga gotovo istrijebila, taj desetonožac još obitava u Nacionalnom parku. U smiraj ljetnog dana nadzornik Zdravko Luketič odveo me do njegovih najbogatijih staništa na rijeci Korani i Prijeboju. I dok se dan polako pretapao u noć, mužjaci i ženke s prikvačenim oplođenim jajašcima ispod repne peraje spremali su se u noćni lov na ličinke kukaca, puževe i ribice. Zahvaljujući kromatoforima u koži, u kojima je otopljen raznobojni zrnati pigment, kriptički obojeni riječni rakovi koje sam promatrao potpuno su se stapali sa smećkastobijelim dnom rječice. U trenutku prelaska na svjetlije ili zelenkasto dno brzo su prilagodili boju kože novoj podlozi i tako kamuflirani postali gotovo nevidljivi nepažljivom promatraču.

OČUVANJE BIOLOŠKE RAZNOLIKOSTI

Kasnije te noći proučavao sam prethodno snimljene fotografije na kojima se jasno isticala anatomija riječnog raka. Na glavi spojenoj s prsima u glavopršnjak sjajile su se oči izdignute na stapkama ispod kojih su se izvijala dva para ticala. Jasno se vidjelo osam pari prsnih nogu. Četiri para služe za kretanje po dnu, tri su para pridružena čeljustima, a četvrti završava golemim obrambenim kliještima koja podalje drže većinu prirodnih neprijatelja. Na žalost, ništa ih ne ne štiti od čovjeka, njihova najvećeg progonitelja, koji ih je u cijelom svijetu gotovo istrijebio zbog delikatesnog mesa. To me podsjetilo na golemu važnost nacionalnih parkova u očuvanju bioraznolikosti našeg planeta. Ljudi poput glavnog nadzornika Nacionalnog parka Ante Bionde posvetili su svoje živote zaštiti svjetske prirodne baštine.

Bez obzira jeste li u Nacionalnom parku u turističkom posjetu ili gost u znanstvenoj misiji, nezaobilazna je suradnja s obučenim pripadnicima nadzorne službe, jer Plitvice nisu samo njihovo radno mjesto nego i njihov dom. Tijekom našeg prvog ranojutarnjeg susreta u znanstvrnostručnom centru „Ivo Pevalek“ vođa plitvičkih „ rendžera“ na karti mi je stručno opisivao područja u koja namjeravamo zalaziti i probleme na koje oni svakodnevno nailaze u zaštiti Nacionalnog parka. Jedno od prvih naših ronjenja na Plitvicama bilo je u Prošćanskom jezeru, koje je u prošlosti najviše stradalo preusmjeravanjem vodotoka te izgradnjom cesta i hotela. Kasnije je jezeru djelomice vraćena izvorna prirodnost, ali smo već na obali susreli nove probleme. Naišli smo na svježe ostatke ilegalnih logorskih vatri koje za sobom ostavljaju krivolovci. Neka je razuzdana skupina u priobalnu vodu pobacala konzerve, a boce od pića rasula po obližnjem šumarku. U vodi nimalo bolja slika. Susretali smo odbačene roštilje i raznovrsni otpad koji se nakuplja već desetljećima. Iako se nadzorna služba neprekidno bori s takvim problemima, ratne godine bez kontrole, masovni turizam, krivolovci i poneki neodgovorni lokalni stanovnik ostavili su ožiljke koji se gomilaju. Svaka boca ili čak kišobran koji je neopreznom turistu u jezero slučajno odnio vjetar gomilaju se na dnu koje na nekim mjestima izgleda poput smetlišta. Ako ga stručno obučeni ronioci ne uklone, svedočit će još stoljećima o ljudskom nemaru. Na povratku s podvodnih fotografiranja simbolično smo iznosili otpad na koji smo naišli.

BURGETI

Mjesto na kojem smo željeli snimati prirodoslovne fotografije bila je i preljevna zona između Gradinskog jezera i Kozjaka, poznata kao Burgeti. Jednog jutra iskrcavali smo posebno prilagođenu ronilačku opremu na drveno pristanište električnih brodova u podnožju Burgeta. Preko katarakta, vapnenačkih pragova izraslih iznad površine jezera Kozjak, prelijevali su se predivni slapovi. Sjeo sam u neposrednu blizinu slapa dopuštajući ledenoj bistroj vodi da natapa moje ronilačko odijelo i promatrao graditeljske rezultate veličanstvenog biodinamičkog procesa nakupljanja sedre. Bijela pjenušava voda zalijevala je kratoneuronsku mahovinu, Cratoneuron commutatum, donoseći otopljeni vapnenac koji se taloži na osedrenim dijelovima mahovine odmah ispod živih zelenih izdanaka. Iskoristio sam taj iznimni trenutak i potopio glavu ispod slapa, dopuštajući da mi se prirodno čista voda slijeva niz grlo, utažujući žeđ baš onako kako su to u proteklim tisućljećima činili naši preci. U tom sam se trenutku još jednom zavjetovao kako učiniti sve kako bih pomogao zaštiti svih voda na našem planetu za generacije koje dolaze.

Dok smo hodali uz rubove bazena tražeći vodozemce i gmazove, naš stalni vodić prepričavao mi je anegdotu kako povremeno neki nepovjerljivi posjetitelj iz tehnologijom zasićene sredine pomisli da su Plitvička jezera nešto nalik umjetnom zabavnom parku poput Disneylanda. Kad god bi ugledao prelijepi slap, uporno bi tražio skriveno postrojenje koje ga natapa, ne vjerujući da priroda ipak samostalno stvara ljudskom oku najugodniji ambijent. Grohotom smo se nasmijali, a potom naglo zašutjeli čuvši: „Ššššus...Šus.“ Nešto zašušti u vjetrom nanesenom šuškavom osušenom lišću. Pažljivije sam promotrio i shvatio da šuštanje potječe od raznih smećkastih i zelenkastih guštera koji brzo tragaju za zaklonom. U tom trenutku začuo se nešto glasniji „šusss“. Pogledao sam u smjeru iz kojeg je dopirao zvuk i vidio obićnog zelembaća (Lacerta viridis), našeg najvećeg guštera, kako se skriva u sjenama osunčanog raslinja. Bio je to odrasli mužjak s velikom glavom i prelijepim tirkiznoplavim podbratkom. Gledao me nekoliko trenutaka, a onda nestao u gustišu. Nešto kasnije ugledao sam ženku živorodne gušterice (Lacerta vivipara) kako se odmara na mahovinom obrasloj vapnenačkoj stijeni.

DVOJNICA RIĐOVKE S OŽILJKOM NA OKU

Tih dana u parku nisam zamijetio ni jednog poskoka.  Oni se najvjerojatnije zadržavaju dalje od vode, na kamenjaru okolnih planina, ali u vodenom raslinju ispod Velikih prštavaca ugledao sam zmiju nalik otrovnoj riđovki za koju sam znao da se ponekad voli sunčati na zelenilu i starim deblima okruženim vodom. Zatim sam glavu zmije promotrio kroz objektiv i umjesto eliptične vertikalne zjenice ugledao okruglu. To nije bila otrovna riđovka, koja je ionako rijetka u ovim krajevima, nego puno češća zmija ribarica (Natrix tesselata), njezina bezopasna dvojnica. Bila je to odrasla zmija s ožiljkom na oku, usporenom na neku od svakodnevnih bitaka za opstanak, i sada je isprepletenog tijela lješkarila na suncu ne obazirući se previše na znatiželjnu publiku. Promatrali smo je gotovo sat vremena, a onda je odlučila zaroniti u bistri vodeni džep i držeći se dna nestala u korijenju na suprotnoj obali.

Prizori sa životinjama na Plitvičkim jezerima nisu nikada pojedinačni i usamljeni nego se neprekidno u kaleidoskopu boja prelijevaju jedan u drugi. I čim je vodena zmija nestala iz vidokruga, uočio sam prekrasno smaragdno vretence metalnozelene boje kojem nisam uspio točno odrediti vrstu. Vretence je uporno polijetalo s istog lista, hvatalo svoj sitni plijen i ponovno se vraćalo na istu čeku. U obližnjoj bari glasao se mužjak velike zelene žabe (Rana ridibunda) napuhujući svoje sive vokalne vreće koje su mu se poput gumenog balona neprekidno punile i praznile na oba obraza istovremeno. Ima tu i žutih mukača i gatalinki, ali prvi šetači na drvenim stazama i vlažnim stijenama nedaleko od slapova najčešće vide smeđu krastaču (Bufo bufo). I mogao bih tako u nedogled nabrajati stotine vrsta u vodi i neposrednoj blizini vode Plitvičkih jezera, a da još uvijek ne nabrojim sve životinje koje ovdje žive. U nekim od budućih posjeta nadam se susretu s vidrom (Lutra lutra), za koju kažu da se nakon nestanka s ovih područja ponovno vratila u potoke koji napajaju Plitvička jezera. Svjetska prirodna baština još je jednom velikodušno otvorila vrata posjetitelju, ali je pokazala i svoju krhkost, koja izaziva naše divljenje, ali i iziskuje kontinuirane projekte zaštite koje svaki stanovnik Zemlje treba na svoj način poduprijeti.

Doviđenja, Plitvice, vidimo se uskoro.

Autor teksta i fotografija: Robert Kakarigi